PIŠE: Ljuboje Ž.Rondović
Porazan uticaj borbe u drugoj fazi na Brajkovači na jednoj i podsticajan na drugoj strani, je doveo do konačnog poraza turske vojske u ovoj, trećoj fazi, u kojoj su vođene najveće borbe u toku Šaranskog boja.
Snage odbrane su ojačane i sa onima koji su pristigli iz zbjegova, a možda i sa onima sa straže s Lever Tare. Vjerovatno su brojale i do 450 boraca, pa je odnos ukupnih snaga na početku ove faze Boja bio 9:1. Stvarni odnos snaga u borbi i turska premoć su bili manji, jer su turske snage bile izdužene, razvučene, pa su pristizale i vodile borbu po dijelovima, a borbeni moral im je opadao. Snage u sredini, u uskom pojasu između šuma i u šumama u dužini skoro 2 km su neiskorišćene, jer tu nije bilo snaga odbrane. Borbu su vodile gonjene turske snage na začelju od donjeg dijela Rudanaca i snage koje su u grupama pristizale na čelu do Ćurukače ispred Brajkovače. One su u borbi postepeno gubile dotadašnju izrazitu nadmoć, jer su ih dočekale snage odbrane grupisane u zasjedi ispred Brajkovače.Sada put stradanja nije bio preko Poda i Skakavca. Skretane su naniže ranije, preko Nešove kose, preko pošumljenog i strmog terena do Tare. Mnogi su se polomili niz visoke stijene Ćopovaca i ispod Kozila, koje su direktno iznad Tare. Skrivali su se po šumi, pa su ih hvatale i sjekle i žene. Simonida Vasa Kneževića, Marija, sestra Ivanova, Vida Gavra Rajičeva i Jela Petaševa su posjekle po dvije turske glave, pa ih je za junaštvo darovao knjaz Nikola.
Stradanjem neplivača u Tari je dovršen poraz i stradanje i ovih snaga. Tara je bila nadošla, nije bilo mosta, a vojska seljaka neplivača nepoznata gazovima-brodovima je bila pritisnuta potjerom, pa se u virovima podavio veliki broj Turaka. Stradanje turske vojske opisuju stihovi: „Što pustiše naši Kraičnici/ niz tvrde se polomi stijene/što uteče niz stijene tvrde/ u Taru se vodu podavilo!/”. Po zabilježenom predanju, turske žrtve su uveličavane, bilježeći i izjave preživjelih učesnika koji su godinama pričali da su prelazili Taru preko leševa, a da nisu okvasili opanke.
Ukupni gubici ostaju otvoreni. Brojke su u težnji za veličanjem pobjede obično pretjerane. Najuvjerljiviji su podaci od vojvode M.Petrovića, pa se može uzeti da je bilo preko 1200 poginulih. Najviše ih se polomilo na stijenama Skakavcu i Ćopovcima i utopilo u Tari. Najistaknutiji poginuli su komandant miralaj Alajbegović, sandžak-barjaktar Hasan Drnda iz Mostara, Ibrahim-beg Selmanović i bimbaša Kurtaga Kujo Micanović iz Maoča. Kujo vodi borbu bez panike, na lijevom krilu od Studenaca do Brajkovače. Posjekao ga je Janko Vuković Novović kod jednog velikog kamena (od tada nazvan Kujov kamen) na sredini između Skakavca na kome je polomljena turska vojska i Tare. Među poginulim su: Šišo (Šošo?) Selmanović iz Pljevalja, sedam Sijerčića iz Goražda, Bećir Kajović iz Polja, Mušović Bego, kolašinski mudir, Omer Đurđević. Iz kolašinskog kraja su: Fejzaga Kaljić od Lijeske, Asanbegović od Vraneša, od Mojkovca Suljaga Mekić. Vođe rezerve koju čini redovna vojska –asker su: Husein od Polja Paova, koji je „serđed od careve vojske” .
Zarobljeno je oko 1600–1800, po nekima i 2000 konja sedlenika, oko 20 barjaka, mnoštvo oružja, posuđa, odjeće i nakita. Plijen je podijeljen i izabrana je delegacija na čelu sa Bećkom stotinašom i Živkom Šibalijom koja je odnijela darove knjazu Nikoli: dva hata i 12 sabalja, 20 barjaka sa alajbarjakom i zvijezdu Alajbegovića.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.